Iako se prema raspoloživim podatcima udjel cjelokupnog sektora ribarstva u bruto domaćem proizvodu Republike Hrvatske kreće između 0.2 do 0,7%, a broj zaposlenika u sektoru se procjenjuje na desetak tisuća (ulov, uzgoj i prerada), ipak se ova grana gospodarstva ne može promatrati samom kroz ta dva pokazatelja jer ona  predstavlja značajnu okosnicu društva i kulture i čini sastavni dio onoga što se „naziva tradicionalni stil života“.

Ribolov u Jadranskom moru ima nekoliko specifičnosti koje značajno utječu na mogućnosti njegovog adekvatnog reguliranja, a samim time i na stanje resursa i okoliša u kojem se ribolov obavlja. Ključna značajka je da u ribolovu prevladavaju mladi primjerci (glavninu ulova čine primjerci stari 1-2 godine), te su u takvim uvjetima izražene velike godišnje fluktuacije u biomasama organizama (a samim time i ulovu) koje su posljedica velikim dijelom jačine novačenja (a koje je korelirano s hidrografskim prilikama u moru). Nadalje, u ribolovu se pojavljuje veliki broj vrsta (preko 80-ak gospodarski značajnih vrsta), koje su zbog svojih bioloških i ribarstvenih obilježja različito vulnerabilne ribolovu, te je stoga nemoguće davati jedinstvenu ocjenu stanja resursa. Isto tako, ribolov se odvija s velikom brojem alata (preko 50), različitim vrstama ribolova (gospodarski ribolov, mali obalni ribolov, sportski i rekreacijski ribolov)  te su izraženi njihovi  kumulativni, kompetitivni i sinergetski učinci.

Od velike važnosti za stanje resursa je i činjenica da su gotovo svi gospodarski važni stockovi u Jadranskom moru u kategoriji „djeljivih stockova“, tj. eksploatiraju ih flote različitih država. Te flote su različitog kapaciteta, ribolovnog napora i tehničko konstrukcijskih karakteristika, a nepostojanje usuglašenih mjera regulacije ribolova i zaštite resursa onemogućuje uspostavu dugoročno održivog gospodarenja. Stoga nije ni čudo da najveći dio gospodarski važnih vrsta na razini Jadranskog mora pokazuje negativne promjene. 

Akvakultura predstavlja uzgoj riba, rakova, mekušaca i drugih organizama u vodenom okruženju i predstavlja sve značajniju gospodarsku djelatnost u svijetu. Akvakultura Republike Hrvatske dijeli se na uzgoj vodenih organizama u moru (marikultura) i uzgoj u slatkim (kopnenim) vodama.

Marikultura u Republici Hrvatskoj razlikuje tri osnovna proizvodna pravca: uzgoj bijele ribe, tuna i školjkaša.  Bijela riba se proizvodi u zatvorenom bio-tehnološkom ciklusu. Uzgajivač u kontroliranim uvjetima razmnožava ribe, uzgaja  najranije razvojne stadije u mrijestilištu, nakon čega ribu u plutajućim kavezima u moru uzgaja do tržišne veličine. U uzgoju bijele ribe dominiraju lubin  i komarča. Od drugih visokovrijednih vrsta uzgaja se hama, zubatac, pagar i pic. Kavezni uzgoj bijele ribe prisutan je u svim obalnim županijama. Uzgojem bijele ribe bavi se 30 tvrtki na ukupno 47 lokacija. Mlađ se proizvodi u tri mrijestilišta. Nažalost većina mlađi za potrebe kaveznog uzgoja ipak se uvozi.

Plavoperajna tuna se u Republici Hrvatskoj uzgaja od 1996. godine. Radi se o uzgoju temeljenom na ribolovu, što znači se uzgoj temelji na ulovu manjih tuna iz prirode i njihovom daljnjem uzgoju do tržišne veličine (30 i više kg). Uzgoj se odvija u kaveznim sustavima na moru. Uzgajališta se nalaze uglavnom na poluotvorenim lokacijama, gdje su izražena strujanja mora, na kojima su dubine veće od 50 metara i na kojima nema livada morskih cvijetnica. Povlastice za uzgoj tuna trenutno imaju 4 tvrtke koje obavljaju kavezni uzgoj na moru na 7 lokacija. školjkaši se u Republici Hrvatskoj uglavnom uzgajaju u područjima gdje dolazi do miješanja morske i kopnene vode.  Dagnje i kamenice dominiraju u uzgoju. Mlađ se prikuplja iz prirode i do tržišne veličine se uzgaja na sustavu pregolara. Uzgajališta su najbrojnija uz zapadnu obalu Istre, Velebitskom kanalu, Novigradskom moru, ušću rijeke Krke, Marinskom i Malostonskom zaljevu,  te Malom moru. Uzgojeni školjkaši se uglavnom plasiraju na domaće tržište.

Slatkovodna akvakultura, ili uzgoj slatkovodnih vrsta riba u Republici Hrvatskoj dijeli se na uzgoj toplovodnih i hladnovodnih vrsta. Uzgoj toplovodnih vrsta odnosi se primarno  na zatvoreni ciklus uzgoja šarana u ribnjacima. šaran se u ribnjacima uzgaja u monokulturi. Međutim u kod nas postoje uzgajivači koji u sustavu polikulture uz šarana uzgajaju i druge vrste kao što su linjak, bijeli amur, sivi glavaš, bijeli glavaš, som, smuđ i štuka. Uzgojni ciklus u ribnjacima traje od 2,5 do 3 godine. Hladnovodni uzgoj se odnosi na uzgoj dužičaste i potočne pastrve u protočnim kanalima. Potočna pastrva se uglavnom uzgaja za potrebe poribljavanja u športskom ribolovu.